Razgovor sa dobro znanim belgijskim umjetnikom Lucom Tuymansom vođen je u dva navrata. Prvi u Antwerpenu 2011. godine tijekom nesvakidašnjeg uspjeha njegove retrospektivne izložbe u Bozaru, briselskoj palači umjetnosti koju je projektirao Viktor Horta. Izložbu je nakon izuzetno uspješne turneje po vodećim američkim muzejima u umjetnikovoj domovini vidjelo 85.000 posjetitelja. U kontekstu tadašnje dinamike trajnih flamansko-valonskih tenzija i kada na nacionalnoj razini u Belgiji nije postojalo političke snage da se više od godinu dana konstituira vlada, Tuymansova reputacija suvremenog umjetničkog autoriteta planetarne reputacije predstavljala je jedini razlog nacionalnog ponosa. Njegov je lik u danima otvorenja doslovno ispunio belgijski medijski prostor. Naš razgovor trebao je funkcionirati kao najava zagrebačke izložbe na kojoj smo zajednički predano radili od 2004. godine.

Drugi dio razgovora vođen je početkom svibnja ove godine za vrijeme višednevne izvedbe i postava dvodijelne izložbe Allo! u Meštrovićevom paviljonu na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Tuymansu problem niske razine standarda Meštrovićevog paviljona nije niti trenutka predstavljao prepreku za potpuno ostvarenje izložbenog koncepta. Zašto je jednom od najvećih umjetnika današnjice na vrhuncu slave važno izlagati u Zagrebu, bilo je pitanje koje mi se za vrijeme složenih i dugotrajnih priprema neprekidno nametalo. Ljudska veličina i umjetnička dosljednost svakako su jedan od razloga takva ponašanja, a Tuymansovo živo zanimanje za istočnoeuropsku umjetnost i kulturu, posebno njen na Zapadu još uvijek nedovoljno afirmiran značaj u totalitetu kulturološkog diskursa, te izazov izlaganja u sredini u kojoj njegova karizma nije neupitna činjenica, pretpostavljiv preostatak. No, presudnu ulogu u njegovoj odluci i moj adut iz rukava bila je arhitektura Meštrovićeva paviljona. Bio sam uvjeren da će Tuymans, ili uostalom bilo koji drugi istinski umjetnik, čim osjeti kozmičku čistoću vertikale središnje osi paviljona odlučiti da tu napravi izložbu i da će stoga njegov dolazak u Zagreb i ulazak u paviljon biti točka s koje neće biti povratka. Moja se pretpostavka pokazala točnom. Nakon što sam 2008. godine uspio organizirati njegov posjet Zagrebu, Rijeci i paviljonu , samo jedan pogled na vehementnu unutrašnjost galerije u prizemlju i spektakl Kavurićeve kupole bili su dovoljni ne samo da izložba bude dogovorena, već i definirana.